Kratka povijest karatea

    Nesumnjivo preteča današnjeg karatea javio se u Kini tek u sedmom stoljeću nove ere. Kina je u to vrijeme uspostavila trgovačke i kulturne veze s cijelim dalekoistočnim svijetom. Tako se širila i ova vještina, dobivajući usput nova obilježja. Dospjela je i na Okinavu, a potom preko Japana u gotovo sve zemlje suvremenog svijeta. Kada su Riu-Kiu otoci pali pod vlast plemenske zajednice Sacuma s Kyushua (Kjušua) početkom XVII. stoljeća, mještanima je zabranjeno nošenje oružja, a izvan zakona je stavljen i kempo, vještina koje je prenesena s azijskog kontinenta još u doba kad su prvi kraljevi zabranili nošenje oružja. Na temelju kempa, trajno i u malim grupama razvijena je te vještina borenja golim rukama i nogama. U osnovi svega stajalo je uvjerenje čovjeka da po određenim pravilima može iz svog naizgled slabog tijela izvući neslućenu snagu i postići nevjerojatne učinke. Stari učitelji karatea s Okinave, među kojima je Gichin Funakoshi utemelitelj shotokan stila i 'otac' modernog karatea, smatrali su da vještina golorukog borenja nije odjednom došla iz Kine već je taj proces trajao od XV. do XVII. stoljeća. Na Okinavu su stizali pomorci, trgovci, redovnici, vojni predstavnici, bjegunci i donosili ne samo priče već i praktično znanje o borenju bez oružja. Pretpostavlja se da su neki Okinavljani plovili u Kinu samo zato da bi na izvoru proučili kineske metode borenja. To je praktički rezultiralo velikim brojem različitih stilova koji su postojali, a i danas u manjoj ili većoj mjeri postoje na Okinavi.

Riječ 'karate' dolazi iz japanskog jezika i znači 'prazna šaka' što, međutim, podrazumijeva i značenje 'bez ikakvih zlih namjera'. U toj, jednoj od najpopularnijih borilačkih vještina na svijetu noge, ruke, vrhovi prstiju, koljena i laktovi služe kao prirodna pomagala za napad ili samoobranu. Karate je jedna od najprofinjenijih borilačkih vještina, a odlikuje ga stilizirano, nadzirano i nadasve kreativno izvođenje tehnika te nenadmašna okretnost i snaga tijela