Karate je
vještina borenja bez oružja. Protivnici pokušavaju zadati jedan drugome brze,
snažne i precizne udarce rukama i nogama (pesnicom, laktom, stopalom i
koljenom) u određene dijelove tijela, istovremeno ih odbijajući izbjegavanjem
takovih napada, a s namjerom da onesposobe protivnika. Postoje četiri glavna
japanska stila shotokan, goju-ryu, wado-ryu i shito-ryu.
Što karate nudi?
Karate nije samo
poseban oblik samoobrane, već onome koji mu se posvetio pruža priliku da
prihvati zdrav i uravnotežen način života koji objedinjuje tjelesno, umno i
duhovno. Kao sport i borilačka vještina karate potiče samodisciplinu i razvija
usredotočenost i svijest.
Premda trening karatea traži mnogo
stege, njegova interaktivna narav nudi temelj za učenje i vježbanje životnih
vještina poput skromnosti, uzajamnog poštovanja, iskrenosti i pozitivnog
razmišljanja. Sve to zajedno, s pravilima ponašanja koja uključuju
samokontrolu, tvore načela na kojima je karate utemeljen. Karate se vježba u
dojo-u, što znači 'mjesto puta', a odnosi se na mjesto gdje se uči. To može
biti dvorana za trening opremljena zrcalima i vrećama za udaranje ili bilo koji
prikladno opremljen prostor. Dojo ima i šire značenje – to je mjesto gdje
izabrani zajednički treniraju i uče.
Normal
0
21
false
false
false
HR
X-NONE
X-NONE
MicrosoftInternetExplorer4
Nesumnjivo preteča današnjeg karatea javio se u Kini tek u sedmom
stoljeću nove ere. Kina je u to vrijeme uspostavila trgovačke i kulturne veze s
cijelim dalekoistočnim svijetom. Tako se širila i ova vještina, dobivajući
usput nova obilježja. Dospjela je i na Okinavu, a potom preko Japana u gotovo
sve zemlje suvremenog svijeta. Kada su Riu-Kiu otoci pali pod vlast plemenske
zajednice Sacuma s Kyushua (Kjušua) početkom XVII. stoljeća, mještanima je
zabranjeno nošenje oružja, a izvan zakona je stavljen i kempo, vještina koje je
prenesena s azijskog kontinenta još u doba kad su prvi kraljevi zabranili
nošenje oružja. Na temelju kempa, trajno i u malim grupama razvijena je te vještina
borenja golim rukama i nogama. U osnovi svega stajalo je uvjerenje čovjeka da
po određenim pravilima može iz svog naizgled slabog tijela izvući neslućenu
snagu i postići nevjerojatne učinke. Stari učitelji karatea s Okinave, među
kojima je Gichin Funakoshi utemelitelj
shotokan stila i 'otac' modernog karatea, smatrali su da vještina golorukog borenja nije odjednom došla iz
Kine već je taj proces trajao od XV. do XVII. stoljeća. Na Okinavu su stizali
pomorci, trgovci, redovnici, vojni predstavnici, bjegunci i donosili ne samo
priče već i praktično znanje o borenju bez oružja. Pretpostavlja se da su neki
Okinavljani plovili u Kinu samo zato da bi na izvoru proučili kineske metode
borenja. To je praktički rezultiralo velikim brojem različitih stilova koji su
postojali, a i danas u manjoj ili većoj mjeri postoje na Okinavi.
Riječ 'karate' dolazi iz japanskog jezika i znači 'prazna šaka' što, međutim, podrazumijeva i značenje 'bez ikakvih zlih namjera'. U toj,
jednoj od najpopularnijih borilačkih vještina na svijetu noge, ruke, vrhovi
prstiju, koljena i laktovi služe kao prirodna pomagala za napad ili samoobranu.
Karate je jedna od najprofinjenijih borilačkih vještina, a odlikuje ga
stilizirano, nadzirano i nadasve kreativno izvođenje tehnika te nenadmašna
okretnost i snaga tijela
